Piše: Jadranka Žilić Džeba, dr. med., spec. psihijatrije - psihoterapeut, grupni analitičar, Dom zdravlja Zagreb - Centar Može li preplavljenost hormonima i niz strukturalnih promjena u mozgu objasniti ponašanje koje čini adolescenciju tako uzbudljivom i tako očajničkom?

Zbog ubrzanoga tjelesnoga i intelektualnog razvoja koji su, među ostalim, posljedica promijenjenih životnih uvjeta u suvremenoj civilizaciji, smatra se da pubertet i adolescencija počinju sve ranije. U svakodnevnom govoru često nailazimo na neke nejasnoće vezane uz pojam adolescencije i puberteta, koji naizgled označavaju iste razvojne pojave, ali između njih ipak postoji bitna razlika.

 

Pod pojmom puberteta podrazumijeva se naziv koji označava biološke (anatomske i fiziološke) promjene koje se pojavljuju na početku drugog desetljeća ljudskog života i završava punom spolnom zrelošću i sposobnošću razmnožavanja. Dobni početak i trajanje variraju od osobe do osobe, što ovisi o brojnim čimbenicima (genetskim predispozicijama, socioekonomskim uvjetima, načinom prehrane, klimatskom području). Kronološka dob početka i trajanja puberteta mijenja se od osobe do osobe, ali slijed fenomena kod svih je isti i može se podijeliti u tri faze:

prepubertet koji karakterizira ubrzan rast i pojava sekundarnih spolnih karakteristika

pubertet u užem smislu koji karakterizira pojava menarhe (prve menstruacije) kod djevojčica i prve ejakulacije kod dječaka

poslijepubertet, čiji je završetak teško odrediti, a njegova su obilježja zastoj u rastu, dok se fiziološko sazrijevanje spolnih organa nastavlja; puna seksualna zrelost i sposobnost za oplodnju završno je stanje ove faze.

Pubertet je vrijeme kada se tjelesne promjene zbivaju velikom brzinom. Ova brzina promjene uzrokuje snažan psihički nemir. Pubertetske promjene pokreću velike promjene ličnosti. U tom razdoblju testira se koliko je dijete sposobno zadržati svoje osjećaje pri čemu velika individualna razlika potiče od jačine hormonskih promjena te socijalnih i obiteljskih pritisaka.

Adolescenciju dakle obilježavaju psihičke promjene koje prate tjelesni razvoj u razdoblju puberteta. Adolescencija započinje s početkom puberteta, a završava formiranjem identiteta. I ovo razdoblje, kao i pubertet, možemo podijeliti u tri faze:

preadolescencija je često karakterizirana drskim, bučnim ponašanjem i prkosnim suprotstavljanjem pa se zato često naziva i fazom opozicije

adolescencija u užem smislu obilježena je traženjem neovisnosti u svim područjima

poslijeadolescencija je vrijeme kada adolescent ulazi u svijet odraslih, počinje bolje prihvaćati uloge odraslih, formira svoj spolni i profesionalni identitet.

Adolescencija je jedinstveno razdoblje u ljudskom životu kada mlada osoba jednu životnu etapu (djetinjstvo) zamjenjuje drugom (odraslom dobi). Adolescent se susreće s nizom poteškoća koje svladava da bi se ostvario kao jedinstvena ličnost. U svakom adolescentu kao da postoje dvije osobe: potisnuto dijete i izranjajuća odrasla osoba. Dr. Jay Giedd, direktor za istraživanja o mozgu na odjelu dječje psihijatrije pri Državnom institutu za mentalno zdravlje američke države Utah nastoji otkriti kako se mozak razvija od djetinjstva preko adolescencije do rane odrasle dobi. Gieddovo istraživanje pokazalo je ono što vaki roditelj jednog tinejdžera zna: mozak adolescenta ne samo što nije ni blizu zrelosti, već i siva i bijela masa prolaze kroz velike strukturalne promjene dugo nakon puberteta. Istraživanja razvoja mozga magnetskom rezonancijom pokušavaju objasniti kako novootkrivene fiziološke promjene mogu objasniti adolescentska ponašanja koja roditelji tako dobro poznaju: emotivne izljeve, nepromišljeno preuzimanje rizika, kršenje pravila, istraživanja neobuzdanog seksa, droga...

Sve više se ponašanje za koje su se nekad krivili "podivljali hormoni" percipira kao posljedica dva čimbenika: višak hormona da, ali i pomanjkanje kognitivnih kontrola potrebnih za zrelo ponašanje. Uzburkani hormoni

Razvoj mozga teče u etapama, uglavnom od stražnje strane prema naprijed. Dio mozga koji je posljednji sveden na svoju odraslu dimenziju je prefrontalni korteks koji upravlja izvršnim funkcijama kao što je planiranje, uspostavljanje prioriteta, organiziranje misli, kontrola impulsa, vaganje posljedica svojih postupaka. Drugim riječima posljednje područje mozga koje odrasta je dio koji nam omogućuje odlučiti: najprije ću napisati zadaću i iznijeti smeće, a tek potom pozvat ću prijatelje. Hormoni su važan dio priče o tinejdžerskom mozgu. Nova istraživanja nude dokaze i objašnjavaju kako adolescenti aktivno traže iskustva koja stvaraju intenzivne osjećaje. Važno je shvatiti da postoji poseban utjecaj hormona na mozak koji pridonosi želji za avanturom, jakim osjetima i uzbuđenjima. To može dovesti tinejdžera u riskantne situacije, pogotovo jer se područja mozga koja koče rizično, impulzivno ponašanje još razvijaju. Tinejdžerske "pogreške"

Pokus u kojem su tinejdžeri i odrasli prepoznavali emocje pokazane na fotografijama ljudskih lica pokazao je da se adolescenti, za razliku od odraslih, veoma oslanjaju na amigdalu / emocionalni centar mozga koji udomljuje strah i bijes / područje koje je povezano s emocijama i impulzivnim reakcijama. Djeca mlađa od 14 godina često čine pogreške tako što npr. zastrašen izraz lica percipiraju kao ljutit, zbunjen ili tužan. Mlađi adolescent često pokušava mišljenje zamijeniti djelovanjem, predominira projektivni način rješavanja mentalne patnje (karakteristično je oslobađanje neugodnih osjećaja optužujući za to druge), a njegovo apstraktno simboličko mišljenje tek je znatnije počelo mijenjati konkretno mišljenje ranijih razdoblja.

Sam adolescent može biti sklon pokoravanju ili pobuni, što je način procesiranja mentalne boli, zbrkanosti i konflikta pobuđenih nastalim fizičkim promjenama. U adolescenata češće postoji sklonost izbacivanju mentalne boli, nego njezinu zadržavanju. To se temelji na negiranju razmišljanja, čime mlada osoba pokušava spriječiti uključivanje u trenutačno postojeće osjećaje radi izbjegavanja unutarnjeg sukoba. Sklonost dramatiziranju i pretjerivanju često je pokušaj prikrivanja osjetljivosti, osjećaja straha i krivnje. Iza vidljivog šepirenja često se krije povrijeđenost, a nanošenje boli drugome traženje je oduška za vlastite povrijeđene osjećaje.

Adolescentni nemir može se izbjegavati i pseudoodraslošću s prividom mišljenja, a zbog samozaštite. Skloni su osamljenosti, osjećaju vlastite zaglavljenosti, različitosti od drugih, pitaju se: "Tko sam to ja". Česte promjene stila odijevanja, glazbe, osobito u ranim godinama adolescencije govore o istraživačkoj neizvjesnosti - potrebi da privremeno budu netko drugi kako bi pronašli što im odgovara. U tom razdoblju dolazi do rascjepa između različitih dijelova selfa (vlastito Ja) - zbrkanost oko dobar - loš, odrastao - dijete, muško - žensko, ljubav - mržnja.

Rascjep je usmjeren i na ono što je adolescent ranije doživljavao kao sigurne granice života u obitelji. Stoga grupa vršnjaka dobiva veliku važnost u pogledu podržavanja, a simboliziraju i različite aspekte njihovih vlastitih ličnosti, bilo željenih, bilo odbacivanih. Kada su ti razni aspekti smješteni u grupu, adolescent može ostati u doticaju s njima kao da na neki način pripadaju njemu, a da ga jako ne uznemiruju. Grupa može postati sigurno mjesto u kojoj se mogu zbiti razni dijelovi ličnosti.

Razvojno napredovanje tijekom adolescencije može se karakterizirati od pokretanja sa stanja uma dominiranog sebičnim i narcističkim interesima prema onom u kojem postoji istinska briga za osjećaje i doživljaje drugih. Postizanje unutarnje sposobnosti za bliskost važno je postignuće na kojem adolescenti rade cijelo vrijeme trajanja adolescencije. Jedna od glavnih zadaća adolescencije jest odvajanje od roditelja i izgrađivanje identiteta.

Naš mozak nije potpuno formiran još dugo nakon adolescencije, a to može objasniti zašto su tinejdžeri tako često u kaosu i zašto tako uspješno izluđuju svoje roditelje.

Što roditelji mogu učiniti ?

Dr. Giedd procjenjuje da je mozak zaista zreo u 25-toj godini života. Većina roditelja svjesna je problema koje tinejdžeri imaju s donošenjem odluka i razumijevanjem posljedica svojih činova. Roditelji bi mogli pomoći adolescentima nositi se s onim što njihovom mozgu još nedostaje pomažući im u organizaciji vremena i donošenju teških odluka te primjenjujući roditeljske vrline: strpljivost i ljubav.

Prof. psihologije Laurence Steinberg u svojoj knjizi "Deset osnovnih načela dobrog roditeljstva" nudi sljedeće savjete roditeljima tinejdžera:

1. Vaši postupci imaju utjecaja

Mnogi roditelji pretpostavljaju da ne postoji više ništa što bi mogli učiniti. To je pogrešno. Kvalitetno roditeljstvo i dalje pomaže tinejdžerima da se razvijaju na zdrav način, ne upadnu u probleme i da dobro funkcioniraju u školi.

2. Ne može im naštetiti vaše pokazivanje ljubavi

Nemojte se suzdržavati kada ih hvalite ili pokazujete ljubav zagrljajima. Ne postoji dokaz da adolescentima imalo štete roditelji koje se ne srame svoje ljubavi. Naravno sve dok ih ne postidite pred njihovim prijateljima.

3. Ostanite uključeni

Mnogi roditelji koji su aktivno sudjelovali u životu svog djeteta dok je ono bilo malo, povlače se kada dijete postaje tinejdžer. To je pogreška. Jednako je važno sudjelovati i sada - možda čak i više. Upoznajte prijatelje svog djeteta. Provodite vrijeme zajedno.

4. Prilagodite svoje roditeljske strategije

Mnoge strategije roditeljstva koje su uspješne u jednoj fazi odrastanja djeteta više to nisu u sljedećoj fazi razvoja.

5. Postavite granice

Najvažnija stvar koju djeca trebaju od roditelja je ljubav, ali odmah poslije toga dolazi struktura. Čak i tinejdžeri trebaju pravila i granice. Budite strogi, ali pravedni. Opuštajte postupno svoja pravila kako vaše dijete počinje pokazivati veću zrelost. A ako se on/a ne može nositi sa slobodom, pojačajte kontrolu i pokušajte je ponovno oslabiti za nekoliko mjeseci

6. Njegujte neovisnost

Mnogi roditelji pogrešno poistovjećuju potrebu za neovisnošću koju pokazuje njihov tinejdžer s pobunjeničkim duhom, neposlušnošću ili nepoštovanjem. Za adolescenta je zdravo boriti se za autonomiju. Dajte svojoj djeci psihološki prostor koji im treba kako bi bili samostalni i odolite porivu za upletanjem u njihove aktivnosti.

7. Objasnite svoje odluke

Roditelji imaju očekivanja, ali kako bi ih vaš tinejdžer mogao ispuniti, vaša pravila i odluke moraju biti jasni i odgovarati situaciji. Kako vaše dijete postaje sve vještije u raspravljanju, više nije dovoljno dobro reći: "Zato što Ja tako kažem."

izvor: http://www.zdrav-zivot.com.hr/

---